Ramazan se isčekivao sa posebnom radošću. Bilo je više razloga. Tada smo i mi djeca, nekako, postajali ozbiljni i rekla bih u tim danima brže smo sazrijevali. Međusobno smo se takmičili, ko će više dana postiti. Odrasli se posebno pripreme. Uz Ramazan nastoje da ne budu ljuti ni prema kome pa ni prema nama djeci. Pred Ramazan bi glavni ljudi nešto se dogovarali u kući  Šabić je bio hodža . Uoči Ramazana zamiriše svo selo, svaka kuca. Običaj je bio, uz ostalo, da Halva obavezno zamiriše. Prva veče teravije džamija bude prepuna. Kasnije se mi djeca osipamo. Krademo se i idemo negdje na sijelo, mahom kod tetke u Rošiće.
Svaki dan posto, cijelo selo čeka ezan, da se omrsi. Iako su rijetki imali sahat, niko se nebi omrsio dok se ne cuje glas ezana. Djeca bi se iskupljala, da čuju ezan i jave u svoje kuce.
Sijela ljudi sa teravije se uredaju, svaku veče sijelo je bilo kod drugoga covjeka. Hasan je bijo glavni, kod njega je bilo prvo sijelo, onda redom po starini: Hakija, Huso, Selman, Salih, Sulejman, Nurija, Mujo... Jedna soba ili obadvije se pripreme za sijela. Iskupe se fildžani i najbolje što se ima za tu veče. Posebno je iftar.
Ispod prozora sjede hodža i još dva čovjeka, mahom Huso i Mujo Rošić ili Memis. Sa strana se poredaju ostali. Nije bilo kreveta pa se sjedilo tako da se poravni. Na sredinu sobe stiže jedna mangala sa žarom, a pred hodžu i njemu bliže druga.
Ljudi se smjeste, te malo raskomote a onda počnu da pale svoje lule i čibuke. U mangali se obavezno nađu mašice za pripaljivanje duhana. Neko započne neku šalu. Bio je to događaj koji se desio u daljoj prošlostii. Šale su mahom bile poučne. Često bi se sluzili i starim provjerenim uzrecicama i poštapalicama.

Pojmovi: Moja Sjećanja Ramazanskih Dana

Bookmark: