Rijetko osmijeh prelazi

preko mojih usana,

sreća na mene ne misli,

otišla pa zaspala...

U životu ko u snu

često čovjek ne misli,

koliko nešto treba mu

ne zna dok ne izgubi...

Ja znam

al mi teško priznati

da mi anđele fališ ti,

strašno fališ mi...

Sudbina piše na dlanu puteve,

mada te skrivam,

lice me odaje

i kad suze oči zamagle,

poželim tvoj zagrljaj

poželim da si kraj mene,

jer šta vrijedi ova mladost,

tuga ili radost,

bez tebe ljubavi...

Sve je isto, ali nije

i srce kucalo je prije

a sada stoji kao pokvareni sat,

ipak živjeti se mora

u atmosferi što sve je gora

jer da je moglo bilo bi drugačije...

Ove su rijeći od srca pisane

ali neće doći nikada do tebe,

kao cvijeće koje umire

još u ruci što je ubere

Bookmark: